Ako pogledamo današnje društvo, uviđamo da je obitelj tkivo društva,
te da ona ne funkcionira bez braka i
prenošenja bračnih vrijednosti.
Ono čemu danas svjedočimo jest veliki broj brakova
koji ne funkcioniraju iz kojekakvih razloga - ne želim suditi zbog čega -
ali to je zasigurno jedna od stvari koja unosi nered u društvo
i predstavlja veliki problem današnjice.
Mislim da su oni uzori i primjer za naše vrijeme u kojem živimo.
Autentičan par je svevremenski i kao takav on se ne mijenja,
već su okolnosti te koje se mijenjaju.
Sjetimo se da su moji baka i djed hodočastili u svetište u Mariazell
kako bi se pripremili za brak, jer
su zaista bili svjesni da je to jedan od najvažnijih trenutaka u njihovu životu.
I da je dan prije vjenčanja moj djed rekao mojoj baki onu poznatu rečenicu:
„Sad moramo biti oslonac jedan drugome kako bismo postigli život vječni."
I to je brak u suštini. Nešto što nije egoistično, već je usmjereno drugoj osobi, prije svega djeci.
Dakle, riječ je o jednom životnom planu.
Ljubav između mojeg djeda i bake uistinu je bila snažna i stvarna.
Kao što možda znate, kad je moj djed preminuo s 34 godine,
moja je baka odjenula crninu i nosila je sljedećih 67 godina,
samo kako bi pokazala da je udana jednom i zauvijek.
To ne znači da je ona cijelo vrijeme tugovala,
već je to bio vanjski znak kojim je htjela pokazati da je brak savez između Boga i ljudi jednom i zauvijek.
Ona je uistinu živjela zajedništvo svetih, što je prekrasno obilježje naše Katoličke Crkve,
stoga je ona mogla moliti svoga muža za zagovor kod Boga
da pomogne njoj, njezinoj obitelji i Crkvi ili na bilo koju nakanu koju bi joj netko drugi povjerio.
I to je ono što ja smatram brakom.
Ona je silno voljela svog muža.
Znate, ja sam najstariji u svojoj generaciji i imam znatno mlađe rođake.
Jedna od njih se zove Katarina
kojoj je moja baka 1989. godine na smrtnoj postelji rekla
kako je presretna jer će nakon 67 godina ponovno vidjeti svog muža.
Mislim da je to zaista nevjerojatno.
Priča je prilično zanimljiva. Nisam za nju čuo sve dok nam je papa Ivan Pavao II. nije ispričao 1983. godine.
Bio sam u Rimu povodom Svete godine, zajedno sa svojom bakom i nekoliko članova obitelji,
i papa nas je pozvao da prisustvujemo njegovoj privatnoj misi.
Po završetku mise papa nas je primio i pozdravio je moju baku,
oslovljavajući je kao suprugu kralja kojem je njegov otac služio.
Zatim je objasnio da je njegov otac bio službenik u Austrijskom Carstvu jer kao što znate,
južna Poljska je bila dio carstva,
te da je gajio duboko poštovanje prema caru Karlu I.
kojeg je smatrao svecem i po kojem je svog sina nazvao Karol.
To je nevjerojatna priča.
Čini mi se da ponekad olako zanemarujemo simboliku.
Moj djed je preminuo 1. travnja, a Ivan Pavao II. 2. travnja;
prema katoličkom kalendaru spomendan mog djeda slavi se 21. listopada, a Ivana Pavla II. 22. listopada.
Postoji neka posebna veza i to je prekrasno.
Smatram da je to jako važno.
Danas je mnogo toga postalo virtualno i ako ne postoji uzor koji je opipljiv,
ako ne postoji netko poput moje bake koja je umrla prilično nedavno, 1989. godine,
onda je teško vjerovati da je moguće živjeti takav brak.
Mnogi ljudi mi svjedoče da su i sami prošli teške trenutke u svom životu,
i da se kojim slučajem pritom nisu oslanjali jedno na drugo,
nikada ne bi uspjeli prevladati kušnje.
Brak je ponekad pun uspona i padova i ako su supružnici oslonjeni jedan na drugoga,
a zajedno oslonjeni na Boga, onda stvar funkcionira.
Sjećam se jednog svog profesora, isusovca, iz vremena kad sam pohađao školu za dječake
koji je brak usporedio s ljestvama.
Postoje dvije uspravne prečke i one vodoravne.
Uspravne prečke simboliziraju supružnike koji gledaju jedan u drugoga i vole se,
ali svakoga dana moraju ustati i pokušati popeti se jednu prečku više.
Što se više penju, to su prečke bliže i to su supružnici bliže Bogu.
Imao sam manje-više 16 godina, no taj mi je prekrasan primjer duboko urezan u sjećanju.
Postoje dvije stvari koje bih izdvojio:
Ti možeš reći nešto djeci, ali ako ti to ne učiniš to nema težinu.
Prvo moraš biti primjer svojoj djeci. Nemoj reći djetetu: „Odi u crkvu", nego „Dođi s nama u crkvu",
ili „Odi moliti", ne, nego „Dođi, molit ćemo zajedno".
Danas ništa ne treba prepustiti slučaju i djeci treba posvetiti svaku sekundu.
Kad sam ja bio mlad, roditelji bi nešto rekli, Crkva bi rekla isto,
učitelj bi rekao isto, zakoni bi rekli isto – dakle, bilo je jednostavno odgajati dijete u vjeri.
Pritom mislim na zapadnu Europu 50-ih godina 20. stoljeća.
Sada, ponekad imate slučaj da roditelji kažu nešto, učitelj i škola kažu nešto drugo,
društvo će zasigurno reći nešto drugo, a nekad će to učiniti čak i Crkva.
Uistinu je na roditeljima da budu prvi koji će započeti odgoj svoje djece.
Jako je važno svakodnevno razgovarati sa svojom djecom.
U prijašnjim vremenima, otac bi nešto rekao i tako je i bilo.
Danas, gotovo svakodnevno morate imate otvoreni dijalog s djecom,
sve im objasniti, odgovarati na pitanja, neprestano ići naprijed-nazad.
I to je nešto što smo moja supruga i ja odlučili od samih početaka.
U našem slučaju, mi smo bili, neki bi rekli, strogi u odgoju djece.
Ali u dobi od 22 i 25 dvoje djece nam je prišlo i reklo: „Hvala vam na tome".
U tom trenutku smo shvatili da nismo potpuno promašili.
Znam da sam u nekim stvarima pogriješio, ali smo se trudili da svaki dan molimo.
Postoji ona engleska izreka: „Tko moli zajedno, ostaje zajedno."
To ne vrijedi samo za supružnike, nego i za cijelu obitelj.
Jadni ljudi.
Promašili su bit.
Ako to kažu, oni se zapravo ne žele obvezati. Većina njih - ne želim generalizirati.
Ne žele se obvezati na dvjema razinama:
prva je međusobno obvezivanje, dakle između parova, a druga je da se ne žele obvezati imati djecu.
Brak je snažna obveza, a prije svega, ne smijemo zaboraviti da je brak sakrament.
Oni koji kažu da brak nema vrijednost, vjerojatno to kažu,
ponavljam, ne želim osuđivati, vjerojatno to proizlazi iz njihove želje da žive na egoističan način.
Ne žele da ih išta sputava u životu.
Ako se obvežete u braku, odričete se mnogih stvari jer imate veće prioritete.
Mnogi danas ne žele preuzeti tu odgovornost i
nažalost postoji mnogo poznatih, prominentnih ljudi koji pružaju loš primjer.
Primjerice, kad kažu predsjednik živi na takav način, zašto ne bih i ja mogao i sl.
Nije lako nekim ljudima spoznati da je brak važan,
da su ga spremni istinski živjeti i preuzeti punu odgovornost za tu obvezu.
Naš sin, najmlađe dijete u obitelji zove se Josip, i mi smo zaista veliki štovatelji svetog Josipa.
Čak i u našoj kućnoj kapelici imamo lik Svete obitelji, koji su Južni Tirolci izrezbarili u drvu.
Ako pogledate ulogu svetog Josipa u evanđeljima, ona je apsolutno nevjerojatna.
Njegova poslušnost Bogu, čak i u onim trenucima kada mu nije bilo posve jasno zašto se nešto događa,
a istovremeno i njegov zavjet bračne čistoće, zavjet koji Židovi nazivaju „Nazir"
zasigurno mogu poslužiti kao uzor današnjem čovjeku.
Ako čitate knjige Ane Katarine Emmerich, možete uočiti ulogu sv. Josipa
i spoznati da je bio izuzetno dobar otac.
Mislim da je Sveta obitelj uzor svakome.
Ne samo sv. Josip nego i Blažena Djevica Marija,
i uvijek se sjetim svoje bake, ako smijem napraviti tu usporedbu.
Ona je živjela kao Blažena Djevica Marija -
bila je mlada djevojka, bila je zaručena, udana,
imala je dijete, bila je udovica i željela je postati redovnica.
Sveta obitelj može biti primjer svakoj obitelji.
Sveti Josip je primjer oca u obitelji, glave i autoriteta u obitelji,
a Marija nikada ne bi nikad učinila ništa protiv njega ili bez njega.
Mislim da su oni primjer svih primjera koji smo pozvani nasljedovati,
posebno u današnjem vremenu.
No comments:
Post a Comment